Textovi

UMJETNOST je privilegija vrlo malog broja ljudi koji u sebi nose apsolutna saznanja o našem porijeklu, budućnosti, kao i najjačoj pokretačkoj snazi ljudske rase LJUBAVI. Tajne znake saopštavaju svojim djelima koja u Vama bude sjećanja na budućnost otvarajući nedodirnute nivoe kolektivnog pamćenja.

U svijetu nije bilo mnogo umjetnika, a i danas ih je vrlo malo. TIHO je jedan od njih, a Vi upravo u rukama držite njegovu čaroliju i tajne znake koji će Vas odvesti u neki novi svijet koji je oduvijek bio u Vama čekajući da ga nešto pokrene.

Fiona Diwan
12.02.2002

...Postoji zakon i obaveza po kojoj slična bića putuju vremenom i prostorom u neprestanoj težnji da se sjedine i pomjere svijet naprijed. Na tom putu imaju mnogo prepreka koje obilaze, prolaze kroz njih ili ponekad stoje pred njima čekajući da se desi čudo. Ono je moguće samo kod onih što su drukčiji od drugih i koji ośećaju one drukčije...

Poput kreativnih umjetnika, neki ljudi su darovitiji za život od drugih. Oni utiču na ljude oko sebe i to je sve što o tome znamo jer ne postoji način da se tehničkim rečnikom opiše što zapravo oni rade, samim tim što najvećim dijelom nijesu toga ni svjesni…

Edvard T. Hol

Jedan dio njega doveden je od tamo đe vrijeme ne postoji. Cijelog svog života ima jedan neodređen ośećaj koji ne može definisati i koji ośeća kao probijanje vremena sa sjećanjima na  budućnost. Čini mu se da se ne pita od svoga života i da mu se ništa slučajno ne dešava .

Gordana Glišić Jeglicka

Lijepa, obla, podatna tijela okruglih bedara i oblih dojki. Bjelina meke kože kao mlijeko teče i pretapa se u mliječnu paučinastu masu nestvarnog ljetnjeg sna.
Lopta, crvena, jasna, tačno smještena sa određenom namjerom i ciljem kao crveno klupko Kirkino koje se polako odmotava i naznačuje nam u beskraju mnoštvo mogućih rešenja .
Koji je pravi put? - Možda se baš tu nalazi pravo rešenje koje nam TIHO nesebično otkriva praveći od bjeličaste, baršunaste magle čvrste i definisane forme svojih konkubina. To je novi svijet Amazonki, prodornog pogleda, sigurnih i čvrstih mišića, sa gotovo dječačkim oblinama, koje u svom svijetu suvereno vladaju. U tom svijetu muška prisutnost je jedva primjetna i pritajena. Ona se naslućuje u raznolikim oblicima šipki, traka, falusa koji se obavijaju oko bjeličastih tijela, a crvena lopta je sam umjetnik TIHO - prisutan u svom dijelu kao prorok koji osjeća buduće vrijeme. Njegove slike su borba čovjeka za svojim indetitetom i iskonska želja za beskrajem i vječnim životom, mirom i savršenom harmonijom, borba u vremenu, za vrijeme i protiv vremenskog ograničenja.

Tihova izložba u YCC u Parizu od 7. do 30. oktobra 1999.

Kada su ljudi uviđeli, da iz svog parcijalnog i veoma skučenog vidokruga, ništa sa sigurnošću ne mogu tvrditi, kad su shvatili da nema pune istine  - pala im je ideja o približnoj.
Ako već ne znamo što se odvija izvan našeg vidokruga - možemo nagađati.
Ako ništa nije sigurno - nije isključeno da je ipak moguće.

Otvaranje izložbe u Beogradu 16. 12. 1993.
Borislav Radović, pjesnik

… Za umjetnost nema boljih vremena, jer je umjetnost uvijek izazov životu, suprostavljanje otrcanosti, neduhovitosti, gluposti, bijedi i stradanju na koje život ne uspijeva da nas navikne. Umjetnost je, svaki put više no ikad ranije, odbijanje da oguglamo, odbijanje koje nas okuplja i zbližuje.

Takva je i Tihova umjetnost. Na stranu dar i znanje, sve ono što se može nositi u sebi i ono što se može steći. To su pokloni od Cetinja, udahnuti sa cetinjskim žestokim kiseonikom, motreni u jakim cetinjskim bojama: povlastice i preimućstva koji dolaze od podneblja i sredine. Ali igra je njegova i samo njegova. I kad u njoj, kako on kaže, nema pravila, i kad se u njoj ne može pobijediti i ne može pronaći, i kad se igra sa samim sobom i protiv sebe, ta igra je uvijek za ljubav, hrabra i poštena, iskrena i smerna.
Tiho nastoji, kako sam kaže, da mu slike ne budu slučajne. U toj škrtoj i na izgled skromnoj izjavi otkriva se čitav jedan program koji se mora ostvariti bez sračunatosti i uzmaka. Umjesto pabirčenja, umjesto oprezne računice kako da se dobije što više a da se pri tom izgubi što manje, Tiho se opredijelio za ulog na sve ili ništa. Ta vrsta kocke leži zapravo u prirodi istinske i otkrivačke umjetnosti. Umjetnost i jeste takva i drukčija ne može biti. Sve drugo ostaje, na kraju krajeva, samo vježba, samo pripremanje za umjetnost. Tiho dobro zna da u umjetnosti nema mjesta za milosrđe prema umjetniku, za gledanje sebi kroz prste. Koristeći filmski izraz kao svojevrsnu dopunu i komentar sopstvenog likovnog postupka, pošto je prethodno zavrtio burence s jednim jedinim metkom, on stavlja cijev pištolja na sljepočnicu da bi nam dočarao položaj umjetnika i naglasio njegovu dilemu, da bi nam ubjedljivo prikazao kockarsku narav koja ne trpi cjenkanje, tragajući za izvornim i vjerodostojnim …

Nijesam imao namjeru da mudrujem. Samo sam htio da istaknem svu ozbiljnost i beskompromisnost s kojom Tiho shvata položaj umjetnika. Onaj ko ulazi čitavim bićem u svoju igru, nema pravo da iznevjeri sebe. A s druge strane, Tiho, po svemu sudeći, nije od onih koji lako odustaju.

Od srca mu poželimo da sa svojim prethodnicima, Počekom, Lubardom, Dimitrijem Popovićem i Dadom zaokruži plejadu cetinjskih čarobnjaka.

Doživi čovjek na Cetinje neobične dane, bezvremeno prozračne, okrenute na sve strane svijeta. Sa vasionom se ovđe srijeće noću kad gravitacija čovjeka naviše ka zvijezdama postaje Cetinjaninu slatka i jasna. Svejedno da li je to nama najljepša noć kad kiša dobuje po limenim krovovima ili ona modro i bijelo išarana lakim suvim oblacima što se jednako raspucavaju i opet sabijaju ili je blistava julska noć, teška od lipa, dok je nad jugom Evrope nebo visoko, prepuno krupnih sazvežđa, a u podnebesju nemirno od zvijezda padalica. Budan čovjek u takve noći je sam kao zvijezda koja nad Cetinjem stražari vječnost i stvara vječnost i igra se vjecnost…

CETINJE VOLIM TE VIŠE OD SEBE

Pozdravi mom najdražem slikaru, Tihu. Ne nijesam te zaboravila... naprotiv - više nego ikad mislila sam o tebi i na tebe. Svako veče bi mi sebe spustio na rame, tako me prateći u postelju, gdje bi otpočinjao život izvan ovoga svakidašnjeg. Ponekad mi nijesu potrebne sklopljene oči da bih kročila u, svoj, svijet kreativne vizuelizacije. Ali bez obzira na svu moć tih putovanja kroz snove, vrijeme, beskonačnost, tako bih rado osjetila tvoje usne, jer sam još uvijek više zemaljska nego kosmička... Sve to će ti još više potvrditi da ono što struji između nas, dolazi iz neke davne prošlosti ili možda budućnosti. Svaki put kada bih osjetila nemir pri pomisli na tebe znala sam da ti treba pomoć i onda bih svoje tijelo i um isključila iz sadašnjosti zatvorila oči i otpočela sa slanjem pozitivne energije, ljubavi i pažnje ka tebi. Taj ritual je tako divan i poseban. Sebe postavim u crni prostor kosmosa, u pozadini su zvijezde, negdje ispod mene je Zemlja na kojoj se nalaziš ti. Ruke su mi pripijene uz tijelo, a noge su mi povezane korijenom za svemir. Odatle dolazi sva snaga i mirnoća prikupljena od miliona čestica pozitivne energije koja kruži kroz beskonačnost. Takav fluid svjetlosti pravi vrtloge kroz moje tijelo praveći put ka glavi da bi u trenutku svoje najveće snage izašao iz mene praveći tunel koji me spaja sa tobom. Ti preuzimaš moju pošiljku i ona te ispunjava od glave ka nogama. Ako u nekim momentima osjetiš da ti je toplo - znaj da te to ja ovim ritualom posjećujem i komuniciram sa tobom ili možda bolje reći da moja i tvoja podsvijest vode ljubav i prave vatromet.
Moja prodavnica snova je i dalje otvorena za tebe. Reći ću ti samo da su boje koje dominiraju izašle iz tvog kolorita i sa njima se pored tebe pojavljuje jedna osoba koja je još uvijek dvopolna i nijesam sigurna da li će se neko pojaviti u mojoj blizini poslat od tebe ili ću ti ja poslati nekog ko će nositi poruku od mene.Tiho, anđelu moj, čuvaj mi se i budi svoj i sve će doći na svoje mjesto.

Voli te jednom posebnom ljubavlju,
jedna žena, a ti ćeš već znati njeno ime...
29.11.1999. u Parizu

4.jun 1994. Bar
Koviljka Ćalasan
Istoričar umjetnosti

Svojom četvrtom samostalnom izložbom Tiho Vujović nije promijenio svoje stilsko opredjeljenje. On istražuje stvarnost negdje u prostoru između fantastike i nadrealizma.
Tihova umjetnost bazirana je na smjeni linije i širokih kolorističkih ploha. Linija zaustavljena u pravom trenutku pobjeđuje svaku slučajnost i obznanjuje neke predmete čulne energije , znaka i tajne simbole.
Plava boja , lazurno nanesena , plijeni svojom dionizijskom ljepotom podneblja u kome je Tiho rastao. Čitavo jedno vrijeme zaustavljeno je na tom plavom nebu koje je poput hladnog sjaja kristala.
Akcenti intezivne boje, na predmetima znacima (dojka, crvena kugla …), svjedoče o autorovom uživanju u radosti života. Žena, određena ili imaginarna, jeste izvor inspiracije umjetnika. Ona je poetski osjećana i uvijek potvrđuje duhovnu ravnotežu koju posjeduje Tiho Vujović.
Mislim da u njegovom radu postoji nešto izvan ovoga svijeta. Neki to zovu misterijom. Tu je sadržano saznanje o ljubavi, o ženi - tom velikom univerzalnom idealu umjetnosti - o svim ljuckim emocijama.

… Tiho Vujović dolazi iz Doline Bogova , uvodi nas svojom umjetnošću u svijet budućnosti osjećajima koji zrače sa njegovih slika , osjećanjima odslikanim pozitivnošću u čijoj je osnovi i temelju  ljubav i to ona univerzalna , nesebična , dokučiva ali koja se ne da ograničiti , ljubav kao .. izraz nade naše budućnosti koja je objektivno sumljivo moguća ako samu ljubav ne podrazumijeva , ako se na nju ne naslanja , ako se na nju ne naslanja trajanje i perspektiva naše civilizacije , naše postojanje , na ovoj našoj jedinoj planeti Zemlji .
Kako to saopštava Tiho ? Na svoj način .
Pročitali ste dragi prijatelji da je do sada urađenim zavrijedio i ocjenu da pripada ljudima koji nam donose budućnost , koji nas svojim djelima približavaju kosmičkom saznanju o nama samima. Za njega kažu da nas svojim stvaranjem , svojom umjetnošću , vodi baš tamo . Vodi nas u prostore univerzuma da nas pročisti virtuelnom ljepotom svojih slika . Ali to radi tako što misli – i upravu je – da taj kosmos počinje i zvršava u najširem smislu te riječi u Dolini Bogova , u gradu odakle nam dolazi i koji i Tihovim stvaranjem nastavlja da preuzima taj duboko smisleni primat budućeg . Njegovo i naše Cetinje je mjesto , oslonac Tiha Vujovića, njegova i naša nada .
Tiho hoće da za običnog smrtnika ostvari nemoguće . Putovao je svijetom , učio satima , posmatrao umjetnička obilježja vjekova . Hoće ponovo u svijet , slikama  , drugim projekcijama i projektima , ali ne može bez Cetinja  , bez neponovljive inspiracije, zbog obaveze prema njemu i svog nauma da tu Dolinu Bogova dodatno odslika univerzalnom ljepotom …

Podgorica 30.april 1998.
Miodrag Miško Vuković

igra zagonetki bez smisla

igra koja nema pravila

igra u kojoj je jedino zabranjeno pobijediti

igra za bogate, ludake, genije i Bogove

igra za one koji ne mogu naći

igra protiv sebe

igra sa samim sobom

IGRA ZA LjUBAV

igra zagonetki bez smisla

Neđe u bezvremenu i međuprostoru dva čuvara HOROSKOPA počinjali su igru a mene su odredili kao vodiča koji treba sve da
Vam prevede na jezik razumijevanja koristeći boje , ljubav , sujetu i mirise .
Postoji zakon i obaveza po kojoj slična bića putuju vremenom i prostorom u neprestanoj težnji da se sjedine i pomjere svijet naprijed . Na tom putu imaju mnogo prepreka koje obilaze , prolaze kroz njih ili ponekad stoje pred njima čekajući da se desi čudo . Ono je moguće samo kod onih što su drukčiji od drugih i koji ośećaju one drukčije .
Put toga spajanja je plav a jedini putokaz intuicija .

Jedan dio njega doveden je od tamo đe vrijeme ne postoji . Cijelog svog života ima jedan neodređen ośećaj koji ne može definisati  i koji ośeća kao probijanje vremena sa sjećanjima na  budućnost . Čini mu se da se ne pita od svoga života i da mu se ništa slučajno ne dešava .
Ponekad bi sve promijenio za malo običnosti ali samo ponekad kao kad izgubi poneku bitku i na trenutak klone duhom . Tada se njegovo neobično porijeklo u njemu pokrene i on opet postaje najjači i penje se još visočije da bude još dalje od svih u nadi da će ga tamo ipak jednom neko pronaći .
Vjeruje u punoću a ne privid punoće i da se samo sličnosti privlače jer sve ostalo je apsurd običnih ljudi . Vjeruje da će jednom prestati to traženje i da će se vratiti tamo đe pripada .
A ne vjeruje u laž i ako zna da je drugima neophodna kao što je i njemu Cetinje da bi preživio do ponovnog spajanja .
Zna da je sve energija i da postoje šifre za njeno korišćenje i zna da najveću energiju nosi LJUBAV, ali ga ne interesuje privid ljubavi već puna ili nikakva jer kod njega sredina ne postoji ni u čemu .

Ona je princeza . Uvijek besprekorna, nasmijana ,zavodljiva , fizički savršeno harmonična i ponekad ironična da bi sakrila svoj svijet snova i nesigurnost da se sukobi sa istinom koja u životu nije uvijek lijepa .
Posjeduje šifre za njegovu sreću i traži ga od kad se rodila jer i njena je sreća u tim šiframa kao i ključ za vrata drugih svjetova.

Igra je počela onih dana kad su se rodili. Prvi put su se dodirnuli na jednoj njegovoj izložbi okruženi sa osam hiljada ljudi i za trenutak zaustavili vrijeme a kad se ono ponovo pokrenulo poljubio je i rekao joj  I TI  SI DIO OVOGA  a onda je zaboravio na to  sve do onog dana , četiri godine kasnije , kad mu je opisala taj susret a on shvatio da se neko igra sa njim.
U to vrijeme bili su ljubavnici . Ona je imala dugu vezu koja je trebalo da se uskoro završi brakom a on nije imao nikoga i pored svih njegovih neobaveznih žena. Nijedna nije bila ona druga polovina cjeline. On je žudio za tom cjelinom i  šiframa za njeno pravljenje. Znao je da  te šifre nose ljubav i da ruke mirišu na kokos  .
Ona ga je tražila čekajući da se pojavi nesvjesna te potrage i  svoje  usamljenosti , na prvi pogled nevidljive , koja ju je probadala kroz sreću  ćerajući je da što duže spava i pobjegne od  svijeta koji nije imao ništa sa njom . Snova se nije sjećala . Krila je neobičnu mapu ispod lijeve sise kao tajni znak za njega .
On nije imao potrebu za novim ženama jer je fino živio rasterećen briga običnih ljudi ne znajući nikad sa sigurnošću koji je dan a često i godina . Bio je okružen ljudima koje je činio srećnima ali nije mogao od sebe sakriti usamljenost i stalno se sjećao onoga što su mu rekli da kad pogodiš u centar sve ostalo promašiš nesvjestan ośećaja da u tom centru mora biti mjesta za još nešto .
Onda su se našli na istom mjestu i ona mu je ušla u život . Njeno prisustvo ga je činilo sretnim .
Harmonijom koju je budila u njemu pokrivao je sujetu koja je tražila da ga odvede daleko od nje. U početku je bio svjestan samo   zadovoljstva koji je izazivala njena blizina i nije mu smetalo što ona ima drugu vezu ali kad je to zadovoljstvo preraslo u sreću posumljao je da možda ona ima njegove šifre i ništa mu nije bilo jasno osim ośećaja da se neko zajebava sa njim  i onda bi pogledao gore đe su čuvari horoskopa gubili kontrolu nad igrom ali ne i onaj što se igrao sa svima njima zajedno .
Desilo se da je poželio da bude samo sa njim ali u pogrešnom trenutku jer nije bila spremna da se opredijeli i pored magije kojom je bila opijena i kojom je opijala njega .
Ośetila je da ga gubi i odjednom se našla ispred zida njegove sujete koji ih je počeo razdvajati . Čarolija je polako nestajala . Više niko ništa nije kontrolisao i sve se izmiješalo u vremenu tako da su se dešavale prave stvari u pogrešno vrijeme , pogrešne riječi u pravo vrijeme i sve je bilo naopačke . Zaboravila je na šifre njihove sreće i zatrudnjela . On joj je u tome pomogao ne svaćajući da se razbija u param parčad i tek kad je pogledao gore ponovo je složio svoju intuiciju a igra je postala igra zagonetki bez smisla . Stajao je kao paralizovan na raskrsnici od bezbroj životnih puteva  koji su nestajali jedan po jedan . Više nije prepoznavao plavu boju spajanja rastrzan između ljubavi za onim što nikad neće prodisati i nasmijati se suncu i intuicije koja mu je govorila da prave stvari treba da se dešavaju u pravo vrijeme kod ljudi koji nose priču o budućnosti .
Pošto je prestala da koristi šifre svijet je počeo da nestaje pred njenim očima dok je razmišljala o nekim životnim granicama koje je opasno preći ne znajući da one ne postoje i da ako ih i ima već   su daleko iza nje.
U poneđeljak veče velika bijela mačka je u kanti za otpatke ispred klinike pronašla svoju večeru.