Scenario za Tihov film „Goli u duši” spada u one projekte koji se vrlo rijetko pojavljuju, čak i u duhovno razvijenijim sredinama od crnogorske. Prije svega, riječ je o jednom hrabrom i neuobičajenom poduhvatu, krajnje nesvakidašnjem obračunu sa stereotipnim pogledima na svijet. Ukrštanje žanrova ovdje prati ukrštanje različitih autorovih umjetničkih iskustava, a čitava storija smještena je u jedan čudan ambijent - jednako je to stvarnost koliko san (što je valjda i težnja svakog kreativnog izraza).
Postoji jedna rečenica koja se ponavlja u Tihovom scenariju – “život i jeste kao film”. Upravo ta parola bi mogla biti moto ovog rada, satkanog sa vjerom u mistično preplitanje života i umjetnosti. Tiho je istinski posvećenik sna “…/koji/ ima isto onoliko mogućnosti da bude stvaran kao i ova fantazmagorija od našeg dnevnog svijeta.” (Ernesto Sabato). Iz svoje “Doline Bogova” on uspostavlja neobičnu relaciju među različitim svjetovima. Crnohumorna atmosfera je kao stvorena za filmsku obradu, čega je autor duboko svjestan. On je, naime, do tančina predvidio radnju koja će biti prenesena u drugi medij. Tiho je ovaj scenario stvorio vjerujući da jedino moć filma može do kraja artikulisati njegove ideje.
“Goli u duši” može se čitati (gledati) kao jedna ljubavna priča. Ili kao roman o gradu. Ili kao priča o izgubljenoj generaciji... Jednostavno, mnoštvo tumačenja nam nudi ovaj scenario. Tihov tekst je (auto)biografskog karaktera, što ne umanjuje njegovu univerzalnost i prijemčivost. Ovo je takođe i pripovijest o složenim muško-ženskim odnosima, s vjerom u nekadašnju androginsku prirodu čovjekovu.
Bezimeni Tihovi junaci zapravo učestvuju u, na prvi pogled, sasvim običnim situacijama, razmjenjuju dijaloge koji su praktično zasebne priče. A u suštini, riječ je o vješto obrađenoj životnoj sceni, stvorenoj od strane umjetnika privrženog psihologiziranju okruženja, umjetnika koji zna naslutiti umjetnički ambijent u ljudima koji nas okružuju i događajima kojima prisustvujemo.
Pavle Goranović
Mart 2005.
.
